Koncept projektnog programa
Pristup međubivanju treba biti vezan za spoj između umjetnikove slobode da posluži kao kanal duhovnog instinkta iz kojeg izvire umjetničko djelo i posjetiteljeve sposobnosti da svojim perceptivnim kanalom bude prijemčiv za umjetnikov kanal. U spoju njihovih kanala otvara se komunikacija s univerzalnim i duhovnim, koje prožima sve i svakoga, a time i prilika da to univerzalno i duhovno ostane živo u svijesti posjetitelja i kad završi kontakt s umjetničkim djelom, što je prilika da posjetitelj i dalje prepoznaje i podržava univerzalno i duhovno u svojem svakodnevnom životu.
Osnovni prostor muzeja treba biti apstraktan, bez konkretnih oblika iz prirode ili ljudskih artefakata, i bez uobičajenih ograničenja kretanja kroz fizički prostor. Iz njega se može ući u prostor umjetničkog djela, bez obzira znači li to da se aktivira video uradak ili prikaže slika ili zatekne u prostoru s virtualnim zidom na kojem je slika ili zatekne u prostoru u kojem je 3d model skulpture ili zatekne u interaktivnoj animaciji. (…) Hoće li se umjetničko djelo nalaziti samo u svojem prostoru, ili zajedno s nekim drugim djelima, ovisi o kustoskoj koncepciji, pri čemu kustos može biti osoba angažirana da kurira određenu „izložbu“, ili umjetnik, ili skupina umjetnika, ili posjetitelj… Ovisi o odlukama voditelja virtualnog muzeja i sučelju koje određuje, odnosno, omogućuje interakciju te vrste.
Dolazak u osnovni, apstraktni prostor treba omogućiti prijelaz iz svakodnevnog mentalnog okvira u stanje koje je istovremeno meditativnije i aktivnije, gdje čovjek nije rastreseno pasivan kao inače, pogotovo kad je u sučelju s digitalnim. Taj prijelaz treba uključivati introspekciju, ogoljivanje, skok u nepoznato, kontakt s neograničenim i apstraktnim, zaigranu znatiželju, i korak u istraživanje.
Čovjek u tom prostoru i u komunikaciji s umjetničkim djelom treba biti sam, kao što u duhovnom smislu i jest sam, ali treba biti svjestan prisutnosti drugih posjetitelja koji također žele komunicirati s umjetničkim djelima, kao što u duhovnom smislu i nije sam.
Ukratko, identificirali smo tri različita prostora virtualnog muzeja: (1) prostor prijelaza iz uobičajene stvarnosti; (2) apstraktni prostor s „vratima“ u prostore umjetničkih djela; (3) prostori umjetničkih djela. Sva tri prostora su na svoj način interaktivna. Prva dva bi bila konstanta, a treći prostor (prostori) bi se dizajnirao prema potrebama umjetničkih djela i kustoskih koncepcija te bi njihov broj s vremenom vjerojatno rastao.
Posjetitelj prvo dolazi u prostor prijelaza. To je prostor uz vodu. Može se, bez mogućnosti posjetitelja da na to utječe, učitati kao pješčana ili šljunčana plaža, rub litice, stjenovita polica, obala rijeke ili potoka, i slično. Međutim vode nema. Rub plaže/litice/obale je zadnje što se vidi prije nego počne ništavilo. Ili „neštovilo“. Posjetitelju je jasno da može „ući“ u „vodu“, ali to ipak ne može učiniti dok ne posjeti kabinu za presvlačenje. Kabina se također učitala slučajnim odabirom između raznih isprojektiranih verzija, koje su sve različite vanjskim i unutrašnjim izgledom. Ono što im je zajedničko jest da se u svakoj od njih posjetitelju postavlja jedno ili više pitanja, koja su također slučajno generirana. Svako moguće pitanje je intimno, potiče posjetitelja na introspekciju i iskrenost sa samim sobom, ogoljenost. Naravno, posjetitelj može unijeti neiskren ili besmislen odgovor, ali i tada se pitanje dogodilo u njegovoj svijesti. Tek kada unese odgovor, može izaći iz kabine i skočiti u „vodu“. Koja ne izgleda poput vode, nego poput beskonačnosti. Posjetitelj skače u beskonačnost.
Došavši u beskonačnost, gravitacija više ne vrijedi. Oko nas se kreću „bobe“ različitih oblika, veličina i boja, koje imaju i svoje zvučne tonove, a mi se možemo kretati između njih u svim smjerovima. Štoviše, možemo doći do bobe i ući u nju. Što se dalje događa – ovisi o umjetniku i kustosu, ali u svakom slučaju doći ćemo do (prostora) umjetničkog djela. Oblici boba su prvenstveno svjetlosni, bez jasnih granica i oštrih linija.
Zvučni ton svake bobe može biti prepoznatljiv po frekvenciji (visini), boji (instrumentu), oscilacijama dinamike (glasnoće) i ritmu. Ukupna dinamika tona može se povećavati kad prilazimo bobi i smanjivati kad odlazimo od nje. Tonovi mogu biti tako skladani da se ukupna zvučna slika prostranstva skladno sastoji od različitih boba-tonova, ali bez posvemašnje zaokruženosti kakvu ima uobičajeno muzičko djelo (skladba), koje teško podnosi daljnji razvoj, nije „otvoreno“ na način koji treba prostoru sve brojnijih boba.
U beskonačnosti vidimo i sve druge posjetitelje koji su trenutačno u njoj, ali samo kao male svjetlosne točkice između boba i pokraj njih.
Ne možemo s njima ući u interakciju, ali znamo da nismo sami. Moglo bi biti jako zgodno da zajedno s puno točkica čekamo ispred neke bobe za čije je umjetničkog djelo „otvorenje izložbe“ zakazano za par minuta pa još ne možemo ući, ali jedva čekamo, i to u tišini, bez mogućnosti za trivijalne razgovore o vremenu i slično. Međutim, možemo s drugim posjetiteljima ući u interakciju kada izađemo iz virtualnog muzeja. Prostor za „otići na cugu“, „okupiti se na druženju“… Odnosno, predlažemo da postoji još jedna „adresa“, koja je namijenjena upravo dijeljenju dojmova, razgovorima, predavanjima, predstavljanjima, dogovorima za zajedničke posjete… I predlažemo da to mjesto bude posvećeno vatri, odnosno povezivanju oko vatre iz kojeg potječe ljudska društvenost i snaga zajednice. Na neki se način to nadopunjuje s panta-rei beskonačnošću vode koju smo iskusili u (pred)prostoru muzeja.
Tako prostor muzeja ostaje mjesto povezivanja samih sa sobom, kroz umjetnost, s duhovnošću, istinom. I na taj način omogućuje transformaciju, slobodnu od mentaliziranja svakodnevice, komentara, (pr)osuda, manifestacije vlastitog ega i izloženosti tuđem.
Za lakše snalaženje, postoji i jedna „boba za navigaciju“ u kojoj je, kao u prostoru kontrolora leta, vidljivo kretanje svih boba i moguće pretraživati među njima po različitim parametrima. (…)
U „arhitektonskom smislu“, trebalo bi isprojektirati i izmodelirati prostor kabina, prostor plaže i izvanjske oblike boba. Na drugoj adresi i prostor oko vatre.
(…)
